Ilirska kulturna ostavština na otoku Braču, u obliku bunja, suhozida i gomila, izdržala je tisućljetni test vremena.
Bunje su male kamene nastambe okrugla tlocrta s kružnim kamenim krovom ispod kojeg nema drvene konstrukcije. Koristile su se kao pastirska skloništa i spremišta.
Graditeljska tehnika većine tih struktura zapravo je originalna i genijalno domišljena. Visina im je u pravilu do 2 m, a debljina zidova, napravljena od usuho složenog kamenja koje se moglo naći u neposrednoj blizini, najčešće iznosi 0,5 m. Unutarnji promjer bunje iznosi oko 2 m. ulazni otvor je vrlo nizak, obično okrenut prema zapadu da zaštiti unutrašnjost građevine od vjetra i kiše. Najoriginalnija na bunji je struktura krova, bez grede i bilo kakva veziva, a rezultat je građevina koja ne prokišnjava jer voda klizi kroz spojeve naslaga kamenja preko ploča zidova dalje u zemlju.
Bunja predstavlja najjednostavniji i najgenijalniji rješenje nadsvođenja prostorije, vrijedno divljenja.
*Izvor: Brački suhozidi, Dr. sc. Lucija Puljak, OŠ Pučišća